.-.Dopusti da te volim.-.

Često se pojavljuješ u mojim mislima. U njima si tako stvaran, stojiš pokraj mene, dišemo zajedno. Međutim, kada shvatim da je java prošla kroz moje začarane misli, brzo se otrijeznim, te znam da sam opet sanjala otvorenih očiju. Misliš da to nije moguće?! E, pa varaš se! Ne možeš ti ni biti svjestan mogućnosti ovakve pojave, kada se nikada nisi ovako osjećao. Nisi nikada želio pokazati one prave, istinske osjećaje. Nikada nisi znao voljeti, ali nemam ti ja šta o tome govoriti. Sve više i više postajem svjesna činjenice da ne znam, a možda nikada ni nisam znala voljeti. Tako je, kako je. Ne mogu ništa promijeniti. Ili možda mogu? Slaba sam ja za to. Nisam više onaj kamen, nesalomljivi. Lomim se i ja, kidam na komadiće. Komadiće koji nešto znače meni, ali ne i tebi. Nikada ti nisu značili, pa zašto bi sad. Opet, kada stvar gledam sa one vedrije strane (koju u zadnje vrijeme želim što više posmatrati, dotaknuti), tako si dobar, nezamjenjiv. Postoji ljubav, ta nit koja nas spaja u neraskidivu vezu.

Kažu da ništa nije vječno. I ne mora biti. Daj da bar još jednom osjetim onu toplinu koja obavija moje srce kada si u mojoj blizini. Daj da osjetim još bar onaj jedan tračak, onu mrvicu nade, koju si mi nekada ulijevao. Zašto sve što je lijepo ima kraj? Zašto ljudi jednostavno ne mogu biti sretni? A i kada su sretni, nisu svjesni toga.
Ipak, ostajem pri tom da si savršen, nezamjenjiv, jer… takvog te sanjam, a Ti, bar pruži još jednu, jedinu šansu da ovo bude java… Dopusti da se probudim iz ovog sna, koji, iako pretežno ugodan, može da se pretvori u one tmurne misli, koje se polako, ali sigurno, ulijevaju u svaku ćeliju ovoga tijela….